Meša Selimović citati
-
Da ostanemo ovo što smo. Sutra. I uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli. Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo.
-
Ne mogu birati ljude kakve želim, niti u njima samo ono što je dobro. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje, i ono što je u njima, nerazdvojeno. I možda bih grdno pogriješio kad bih prihvatio samo svece, kad bi ih i bilo, jer su sigurno nepodnošljivo dosadni.
-
Sve je moguće, sve je na domak ruke, samo se čovjek ne sme predati. Teško je dok se ne odlučis, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen, ni pun prijetnji.
-
Čovjek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao. A ko zna šta bi me i na drugim čekalo.
-
Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više.
Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više. Nikada: jedina konačnost.
-
Bilo je to jednom, davno, u životu još lepom. Možda mi se činio težak tada, ali kad mislim o njemu sa ovoga mesta, želeo bih da se vrati.
-
Hoćemo da vjerujemo da ima ljudi koji mogu više od onog što je obično. I bio je takav, u izvjesnom smislu, mogao je bar po tome kako je primao sve što mu se dešavalo. Osmijehom se namirivao za gubitke, stvorio svoje unutrašnje bogatstvo, vjerovao da u životu nema samo pobjeda i poraza,da postoji i disanje, i gledanje, i slušanje, i riječ i ljubav, i prijateljstvo, i običan
život,koji mnogo zavisi samo od nas."
-
Sve se u meni otima prema onome što je bilo ili što će biti, ali ne uspjevam da pređem granicu ove noći.
-
Nemoj svoj duševni mir narušavati tako što ćeš razmišljati o nedostacima drugih. Ako te neko povredi, pređi preko toga. I budi kao ruža koja daje miris svima, a ne samo dobrima, ili drvo koje daje hlad i onome koji želi da ga saseče..
-
Avaj, tugo golema, nešto se desilo sa nama, nešto se grdno desilo s nama, smanjili smo se a nismo to ni primjetili. Kad smo se to izgubili, kad smo to dopustili?
-
Čovek treba da se odrekne svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbežni. Moramo se odreći ljubavi da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja zbog mogućeg gubitka. Misao je surovo beznadežna. Ne možemo uništiti sve sto volimo. Uvek će ostati mogućnost da nam to unište drugi.
-
Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi.
Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao.
Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.
-
Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti i po izrazu patnje na licu, kakvo više nikad nisam vidio, niti sam dugo mogao da zaboravim, jer sam tu patnju prouzrokovao. Zbog te žene, jedine koju sam volio u životu, nisam se oženio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje otete, postao sam tvrđi i zatvoreniji prema svakome. Osećao sam se poharan i nisam davao ni drugima ono što nisam mogao dati njoj. Možda sam se svetio sebi i ljudima, nehotice i ne znajući. Boljela me, odsutna. O, zaista, ali je sve bilo kasno. Šteta što moju neistrošenu nježnost nisam dao ma kome-roditeljima, bratu, drugoj ženi. Ali, možda to govorim bez razloga, sad, svodeći račune. Jer i nju sam ostavio i otišao na vojnu, ne žaleci, a požalio sam kad ništa više nisam mogao izmjeniti.
-
Sve ima svoju vrednost i težinu, ni manju ni veću nego što je ima, a nama izgledaju različite. Jedne nevolje vreme čini lakšim, druge težim. Mi se menjamo, svet ostaje.
-
Osmehom se namirivao za gubitke, stvorio svoje unutrašnje bogatstvo, verovao da u životu nema samo pobeda i poraza, da postoji i disanje, i gledanje, i slušanje, i reč i ljubav, i prijateljstvo, i običan život, koji mnogo zavisi samo od nas.
-
Nije se udala, udali su je. Nekoliko dana prije moga dolaska. Da sam manje spavao, da sam i noću putovao, da je bilo manje umora, da su bile manje ravnice i niža brda koja je trebalo pregaziti, došao bih na vrijeme, ona se ne bi udala, a ja možda ne bih otišao iz sela.
-
Ova žena je ćudljiva, vječiti april, vesela je pa tmurna, pričljiva pa malorjeka, svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu pa je ne određuje dan već trenutak, slučajno je ovdje, kivna kad se sjeti da je mogla biti na drugom mjestu, razdragana kad pomisli da će biti. Obična je samo kad zaboravi.
-
Niko nikom ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovek sam sebi.
-
Teško je vjerovati, ali je istina, bio sam duboko ganut. Zato što me
se jedan čovjek sjetio. Ni zbog čega, ni zbog kakve koristi, iz čista
srca.
-
Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću.
