Meša Selimović citati
-
Razuman se hrani da živi, a lud živi samo da se hrani i goji.
-
Nikada nemojte reći da ste sreli najglupljeg čovjeka; uvjek se može desiti da ga neko pretekne!
-
Smešno je možda, bio sam čovek s onim od juče i hoću da budem čovek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim ali me to ne buni jer čovek je promena, a zlo je ako ne poslušamo savest kad se javi.
-
Zar niko ne može da pobjegne od svoje prošlosti? Zar ljudi moraju da se okreću u krugu, nesposobni da izmijene sudbinu koja im je unaprijed određena? I koliko je krvno i psihološko naslijeđe sreća ili nesreća, napredak ili zaustavljenje.
-
Ko bi znao šta je u mislima žensku stvorenju, to je zatvorena i nepristupna pećina, godinama s njom hljeb i postelju dijeliš pa ne znaš ko je ni kakva je, obilaziš oko njenog tijela, držiš ga u rukama, a u njoj ne znaš šta je, ne vidiš šta misli. Pa čovjeku dođe žao, učini mu se da je sam na svijetu.
-
Malo je šta mijenjao u životu, jednom izabranu stazu teško je napuštao. A zašto bi je i napuštao? Život nije promjena već trajanje. Promjene su nered i zato protiv života. Ni rđav put nije lako napustiti, a ako je dobar, zašto bi ga mijenjao?
-
Sve što je izvan dohvata naše ruke, sve što nije potpuno naše, s čim nismo srasli tako da postane isto što i mi, to je tuđe, ničije, ne štiti. To je kao vjetar, ništa, nemaš na čemu da stojiš, nizašto se ne držiš, ništa te ne drži, oči su ti prazne, srce ti je pusto, ostaje samo nemir.
-
Svako od nas uvijek proživi što i svi prije nas, i ničiji udes nije pouka, ničija muka utjeha. Ni na što se čovjek ne navikava zato što su to mnogi doživjeli prije njega. Uvijek je bilo rata, otkako svijet postoji, a ljudima je uvijek nanovo teško. Uvijek se dešavalo da je čovjeka stizala nesreća, i nikad se niko ne utješi mišlju: nisam sam, i nisam prvi ni posljednji.
-
Nije teškoća u onome što se dešava, već što ne može ni da se pomiri ni da šta izmjeni.
-
Ostaće kutak slobode na zemlji i vjera u njenu potpunu mogućnost.
-
Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš! Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje.
-
Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je najveći porok. Zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao čarobni kamen, jer pribavlja moć.
-
Ulizice to su za mene najgoru ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.
-
Kad bi stariji imali volje i vremena da posvete malo pažnje djeci i omladini, vezali bi ih za sebe tvrdom ljubavlju i lakše bi ih usmjeravali: vjerovali bi im na ljubav i stavljali bi se pod zaštitu njihova povjerenja. Na žalost stariji nemaju ni volje ni vremena i ispuštaju šansu da lako utiču na mlade.
-
Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i zatvoreni svakako, zatvaraju se još više na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se jer više vole da ubiju nego da strahuju.
-
Osama i tišina prvi su preduvjet da se nešto stvori.
-
Što je to s nama i sa životom, u kakve se to konce saplićemo, u što upadamo svojom voljom, u što nevoljom, što od nas zavisi, i što možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke.
-
Znam, ne smijemo biti slabi i tužni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam i tužan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili čovjek izgubljen u gluhoj samoći svijeta.
-
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta. A ne mogu to. Usprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri.
-
Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte.
