Aleksandar Sergejevič Puškin

Ruski pjesnik rođen 6. juna 1799. u Moskvi. Drži se kako je Puškin najbolji ruski pjesnik i otac moderne ruske književnosti. Među prvima je u Rusiji počeo pisati narodnim jezikom, a pri tome je razvio vlastiti stil u kojem je pomiješao satiru, romantiku i dramu. Puškinov pradjed s majčine strane bio je etiopljanski crnac Ibrahim Petrovič Ganibal koji je u Rusiju dospio kao rob, ali je na kraju postao usvojeno kumče Petra Velikog. Kao potomak stare osiromašene plemićke porodice još u ranom djetinstvu prepušten je odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine Rodionove Jakovljeve. Upravo njoj može zahvaliti svoje kasnije odlično poznavanje ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom selu u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao duh političkog slobodumlja. U liceju je pripadao naprednom književnom kružoku Arzamas. Od 1814. njegovi se stihovi objavljuju i slava mladog pjesnika brzo raste. Iz liceja je izašao kao poklonik Radiščeva i Voltera, te kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma. Nakon završenog školovanja nominalno je radio u minstarstvu vanjskih poslova.  Pred smrt zatražio je da mu donesu ogledalo i potom je dugo gledao u svoj odraz u ogledalu te zatražio da mu donesu slatko od dudinja. Bilo je to njegovo omiljeno jelo još od djetinjstva. Nakon toga utonio je u bunilo. Tog dana u 14:45 prošaputao je: "Životu je kraj... kraj.. nešto me pritišče.." i potom je preminuo. Strahujući kako bi njegova sahrana mogla izazvati nerede vlasti su naredile da se njegov lijes preveze do groblja u kolima natovarenim sijenom i da se sahrani bez ikakvih ceremonija.

• Citati
• Video