Vuk Stefanović Karadžić
(6. 11. 1787 - 7. 2. 1864)- Profesija: Književnost
Vuk Karadžić (Tršić, 6. novembar 1787 – Beč, 7. februar 1864) je bio srpski filolog, reformator srpskog jezika, sakupljač narodnih pesama i pisac prvog rečnika srpskog jezika. Vuk Karadžić je najznačajnija ličnost srpske književnosti prve polovine XIX veka. Učestvovao je u Prvom srpskom ustanku kao pisar i činovnik u Negotinskoj krajini, a nakon sloma ustanka preselio se u Beč, 1813. godine. Vuk Karadžić je tu upoznao Jerneja Kopitara, cenzora slovenskih knjiga, na čiji je podsticaj krenuo u prikupljanje srpskih narodnih pesama, reformu ćirilice i borbu za uvođenje narodnog jezika u srpsku književnost. Reformama Vuka Karadžića u srpski jezik je uveden fonetski pravopis, a srpski jezik je potisnuo slavenosrpski jezik koji je u to vreme bio jezik obrazovanih ljudi. Tako se kao najvažnije godine Vukove reforme ističu 1818, 1836, 1839, 1847 i 1850.
Vuk Stefanović Karadžić je rekao
-
Dobro je znati šta ljudi misle i govore, ali ne treba svakoga goniti koji što protivno rekne. Osobito ljude koji, po nesreći, imaju pravo…
-
Ne brini ti, moj brajko, hoće li narod propasti ili neće, nego radi ono što si ti kadar! Pa ako svaki uradi onoliko koliko je kadar, neće narod nikad propasti.
-
Sa svojom štulom nisam mogao misliti ni na konja ni na rat, te sam morao, hteo ne hteo, navikavati, koliko sam mogao, na sedenje kod kuće. Da nisam imao štulu, bio bih, možda, poginuo od Turaka, kao mnogi moji vršnjaci, a moja štula me je naterala da tražim mira, da mirno čitam knjige, da mirno zapisujem na hartiji ono što sam čuo i video okom. Isto toliko koliko štula, zadržavala me je na mestu i moja žena…
-
Jezik je hranitelj naroda. Dokle god živi jezik, dokle ga ljubimo i počitujemo, njim govorimo i pišemo, pročišćavamo, dotle živi i narod, može se među sobom razumijevati i umno sajedinjavati, ne preliva se u drugi, ne propada.
-
Ne da se, ali će se dati.