
Stevan Sremac
(11. 11. 1855 - 12. 8. 1908)Stevan Sremac je bio srpski pisac. Nakon studija jezika i istorije na Beogradskom univerzitetu radio je kao srednjoškolski profesor u Pirotu, Nišu i Beogradu. Kao već istaknuti pisac u naponu snage izabran je za člana Srpske kraljevske akademije (buduća SANU), no uskoro umire od infekcije. Ondašnja javnost je ispratila Stevana Sremca uz dužne počasti, kao jednoga od najostvarenijih srpskih pripovjedača realističkoga smjera.
Glavna Sremčeva djela su romani (ili, opsežnije pripovijetke koje su obimom nadrasle žanr) "Ivkova slava", 1895., "Pop Ćira i pop Spira", 1898., i "Zona Zamfirova", 1903., te niz pripovijesti među kojima se ističu "Vukadin", "Limunacija na selu", Čiča Jordan" i dr. Konzervativnoga svjetonazora, rojalist i "nacionalist" u politici, privrženik patrijarhalnih vrijednosti - Sremac je bio zdravohumorni temperament, čovjek koji je prihvatao stvarnost kakva jest. Satirik, no ne gorak i jedak; realistički opisivač, no ne i balzakovski analitik; humorni pripovjedač blagonaklonoga stava spram tursko-orijentalne baštine, no bez elegičnosti i sjete, Sremac je poglavito zdravi i jedri majstor svakodnevnoga, dobar opažač životnih trivijalnosti i pitoresknosti. Općim je mjestom postala tvrdnja da je Stevan Sremac jedini opisao tri regionalna tipa srpskoga društva: beogradsko-varoški, vojvođansko-banatski i južnosrbijansko-niški. Rjeđe se spominju ostale značajke njegova stvaralaštva: Sremac nije ni pjesnik iščezle prošlosti ni naturalistički društveni kritik suvremenosti; on nije ni tvorac osobnosti problematiziranoga unutrašnjeg života, niti razglobitelj uzlova međuljudskih odnosa. Njegova snaga je u prihvaćanju burlesknosti, na nižoj razini i banalnosti svakodnevnosti ljudske opstojnosti, te, na paradoksalan način, proslavljanju i posvećivanju običnih i neznatnih sudbina. Dok su u «Popu Ćiri i popu Spiri», pripovijetci koja je postala roman, na dobrodušan način ismijani srpski pravoslavni popovi (sam Sremac bijaše vjernikom, i njegova satira nije žučna ni maliciozna), u "Zoni Zamfirovoj" evocirana je atmosfera srbijanskog "orijenta"; roman je životan i zbog piščeve znalačke upotrebe torlačkoga narječja u dijalozima, a velik je uspjeh polučila i moderna ekranizacija. Izgleda da su srpski režiseri pronašli pravi mali rudnik u Sremčevim djelima što odišu orijentalnom aromom, tako da je režiser Zdravko Šotra 2005. snimio i ekranizaciju Sremčeve pripovijesti "Ivkova slava".
Stevan Sremac je rekao
-
Blago onom ko ume ćutati. - Reklo je pseto kad je dobilo batine
-
Što da izmišljam teme kada ih sam život u izobilju nudi i ljude kad ih posve dnevno promatram po ulicama i kavanama.
-
Više žena iz kuće u kecelji iznese, neg što muž na rastočena kola uveze.
-
Gde nije koškanja nije ni milovanja.
-
Ženidba, to je prosto jedna sreća. Imaš, kažu, punu vreću zmija i među njima jedna jegulja; turiš ruku u vreću pa biraš! E, pa hajde ti sad potrefi baš onu jednu, jedinu jegulju.
-
Riba i gost treći dan smrde.
-
Dok magarca imaš onda ga i jaši.
-
Bio je skup svih poroka. Lenština, lopov i spavalica, na miševe nije hajao, sklanjao se od njih. Pacova se bojao a miševe prezirao. Krao je šta stigne po kući i komšiluku. Nasrtao je na živinu i golupčiće. Komšiluk ga je mrzeo i gledao da mu smrsi konce. Babe su se zaricale nad čistim zejtinom da će od njegovog krzna napraviti muf. Kad uđe u kuću pop Ćire, prepodobi se, žmuri, tobož spava, ali našta baci oko to je njegovo. Napadao je na vrele kobasice, obarene šunke, očupane guske, nosio ih na tavan ili neko drvo i mastio brke. Zvao se Marko, ali Ćirina žena Persa zvala ga je lopovom: Lopov jedan, što mi jede vek. Mačak je znao da ga tako zove pa je ćutao, kao da oseća mačju grižu savesti. Gospođa ga je gađala metlom, promašivala je dok je mačor preo, umivao se i spremao nove podvige. Da je pripadao ljudskom rodu mogli bi ga zvati Atila bič Božiji.
-
Avlija prostrana, otegla se duž čitavih njiva da jedva možeš doviknuti onoga s drugog kraja avlije. A u avliji svačega; jedno bogatstvo zavisti. Tu su supe, ambari, golubunjaci, tri kamare slame, kamara ganjeva i saturika od kojih se dobijala dobra žeravica za štogl kojim se peglale frajla-Juline bele suknjice sa slingerajem i gomila orezane loze spremljene za pečenje jaganjaca kojima je počešće pop Spira omastio brk. Tu je, dalje u avliji bio bunar sa divnom hladnom vodom u kojoj je pop Spira hladio vino i lubenice. Uz bunar je stajao nov valov oko njega se neprestano gurkalo i džakala živina, a naročito patke i pačići, a onaj stari već olupani valov bio je privezan za donji kraj đerma da se lakše vuče ogroman kabao iz bunara.
-
Kad pas kobasicu jede, sigurno je ukrao.
- Svi citati autora »