Trenuci
Jovan Dučić
Ta ljubav bez cilja i bez sutradana,
Zla sestra večnosti, u besu sveg hitnog
Nosi znak najveće kobi što je znana:
Sav užas prolaznog i bol neumitnog.
Taj svemir naslikan na valu što bega,
Sav pokret prostorâ u treptanju lista —
Ljubav je bez sutra večnija od svega:
Jer i posle smrti još je uvek ista.
Ta ljubav što umre u naponu vrelu,
Mač skrhan na samim vrhovima tvrđa,
Ima pobedničku gordost na svom čelu:
Jer umre u sjaju pre nego zarđa,
Ona prođe dušom kao iz daleka
Zalutale ptice u svetlosti maja;
U pesmi su njinoj glasi drugih reka,
I na krilima im sunce drugog kraja.
I ona nestaje pre vesele žetve,
Uvek neuvela u svemu što vene,
Bez svoga zaveta i bez svoje kletve —
U lepoti reči jednom izrečene.