Divlji badem

Đorđe Balašević

Vrteli se točkovi mog bicikla,
gde god je stao taj rulet beše premija,
smakla se o stepenik njena stikla,
nekad su pogledi bili čista hemija.

Dobro je pocela nedelja,
poslednje pripreme za maturu,
virili smo u daljine puni nade,
preko gimnazijskog bedema
ko pravi dekor za avanturu,
prosuo je nezni purpur divlji badem.

Poneli nas vetrovi ko maslačke,
jedni su leteli lako, drugi padali,
i curice su postale prve mačke,
a loši đaci odjednom svetom vladali.

Sve mi je odlično zvučalo,
dobro sam stajao tih sezona,
ljuljale me oči širom promenade,
a nju sam sretao slučajno,
uvek je s pogrešnim bila ona,
ali znao sam da sanja onaj badem.

Stane sve u strofu-dve u baladi,
pustinja proslih minuta i ova zrna sad
i pred treći refren već nismo mladi
usla je nedavno sama u kafe Petrograd.

Suviše tajni u očima
u zlatni okov je prstić pao,
molio me dugi pogled da je kradem
dovraga, kafa je gorčila,
al' taj sam ukus od nekud znao
probao sam jednom davno divlji
badem.